Zoran M. Mandić u klubu 13 apostola

Ovih dana u izdanju IP Revnitelj iz Niša pojavila se nova antologija savremene srpske poezije pod nazivom Apostolnica sa upisanom podnaslovnom odrednicom, koja upućuje da je reč o Antologiji srpske orginalne poezije.

Priređivač ovog izbora je pesnik Miloje Dončić (1963), koji se opredelio samo za trinest pesnika, a među kojima je sa 7 pesama zastupljen i Zoran M. Mandić. Mandić se nalazi u društvu famoznog Kluba 13 apostola koji pored njega čine istaknuti srpski pesnici: Gojko Đogo (1940), Slobodan Rakitić (1940-2013), Ranko Jovović (1942), Milan Nenadić (1947), Zoran Vučić (1947), Slobodan Stojadinović (1948-2011), Novica Tadić (1949-2011), Slobodan Kostić (1952-2011), Andrej Jelić Mariokov (1952), Dragan Lakićević (1954), Aleksandar Lukić (1957) i Đorđe Nešić (1957).

U predgovoru priređivač naglašava da se gradeći ovaj pesnički izbor oprdelio za pesnike od kojih se prepisivalo i koji su ostavili snažan uticaj kako na svoju generaciju, tako i na mlađe od sebe, a slikovito ističući da ovu malu pesničku kompoziciju od 12 vagona vuče lokomotiva Gojka Đoga. Priređivač je za Zorana M. Mandića metaforički zapisao da je reč o pesniku, koji je sa Aleksandrom Lukićem suvereno postavio granicu između modernog i postmodernog, te da je to žičano jezgro napunjeno strujnim naponom koje štiti srpsku poeziju od virusa.
Za priređivača ovog zanimljivog izbora valja istaći da je reč o autoru knjige Resavski venac čiji je prvi deo objavljen prošle 2014. godine, a u kojoj je sabrao i književnoj javnosti dao na uvid plagijate jugoslovenskih pesnika (Vjekoslav Majer, Dobrica Cesarić, Oskar Davičo, Matej Bor, Mak Dizdar, Jure Kaštelan, Blaže Koneski, Mira Alečković, Miroslav Antić, Borislav Radović, Dragan Kolundžija i dr.). Knjiga Resavski venac je na srpskoj književnoj sceni odjeknula kao bomba i izazvala brojne oprečne komentare i nesuvisle izjave, a sve to još više nakon autorove najave drugog dela knjige koja će obuhvatiti plagijate pesnika rođenih od 1940. do 1980. godine.

Valja istaći i mišljenje istaknutog književnog kritičara i pesnika Dušana Stojkovića, koji je u svojoj recenziji naveo da "kada se iščita celovita dvotomna antologija, ona u kojoj nijedan pesnik nije poželeo, niti će poželeti da se pojavi. Moći će slobodnije da se diše i autentičnije da se piše, pa će posle nje svima biti jasno kako nije zlato sve što sija, te da postoji očigledno i taman sjaj", a koji sve više napinje jedra književnog nemorala, ili kraće rečeno "krika". Moglo bi se reći da ove dve antologije povezuje mitološka priča o ogledalu orginala, koje su pesnici, kao i drugi ljudi u mnogočemu, zloupotrebili i u toj zloupotrebi nasamarili sami sebe.